komentar – Tradicionalno se psalam 142 pripisuje Davidu, koji ga je napisao dok je bio u Adullamovoj pećini. Čovjek opisan psalmom u velikom je očaju, osjeća se progonjenim i svojim paraliziranim životom, baš kao da je zatvoren. On zna da samo Bog zna izlaz iz ove situacije i kad progon bude završen, bit će priznat kao autoritet kraljeva od strane svih pravednika.
Psalam 142 dovršen
[1] Maskil. Di Davide, kad je bio u pećini. Molitva.
[2] Glasom Gospodinom uzviknem za pomoć, glasom molim Gospodina;
[3] pred njim izlijevam svoj jauk, pred tvojim očima iskažem svoju tjeskobu.
[4] Dok mi duh propada, ti znaš moj put. Na stazi kojom hodam su me protegnule zamke.
[5] Pogledajte udesno i vidite: nitko me ne prepoznaje. Za mene nema izlaza, nikoga nije briga za moj život.
[6] Plačem vam, Gospodine; Kažem: ti si moje utočište, ti si moja sudbina u zemlji živih.
[7] Slušajte moju molbu: dotaknuo sam dno tjeskobe. Spasi me od mojih progonitelja jer su jači od mene.
[8] Izvedi moj život iz zatvora da bih se zahvalio tvom imenu: pravednici će me okruniti kad mi dodijeliš svoju milost.
